Povijest

Služba

Česta pitanjaČesta pitanja

Česta pitanja

Upoznajte javnobilježničku službu kroz odgovorena često postavljanja pitanja o službi.
Nagrade i naknadeNagrade i naknade

Nagrade i naknade

Javni bilježnik ima pravo na nagradu za rad i na naknadu troškova u obavljanju službenih radnji iz svog djelokruga u skladu s javnobilježničkom tarifom te posebnim pravilnicima ovisno o vrsti poslova (ostavina, ovrha i sl.) kojima se utvrđuje visina nagrade i naknade troškova javnog bilježnika.
PovijestPovijest

Povijest

Upoznajte se sa povijesti javnobilježničke službe za razdoblje od 1512. do 1941.
Tko obavlja službu?Tko obavlja službu?

Tko obavlja službu?

Saznajte tko su javni bilježnici, prisjednici, savjetnici i vježbenici.

Članstva

Za razdoblje 1512.-1941.

U posljednjih nekoliko godina, tražeći izvore za povijest notarijata u Hrvatskoj, skupio sam sve zakone i niz podataka o očuvanoj građi javnih bilježnika iz svih državnih arhiva u Hrvatskoj. Stoga sam zamoljen da za potrebe Javnobilježničke komore napišem kraći članak o povijesti notarijata, odnosno javnog bilježništva koji se odnosi na područje današnje Republike Hrvatske.

Nakon prikupljanja svih pravnih izvora, literature i arhivske građe postalo je vidljivo da se povijesno notarijat razvijao različito, a najstariji podaci postoje za područje današnje mletačke Dalmacije, Istre i Primorja te područja bivše Dubrovačke Republike, gdje postoji kontinuitet notarske službe od 11. stoljeća pa sve do 1941. godine, kada je ova služba ukinuta.

U ostalom dijelu Banske Hrvatske i Slavonije funkciju notarske službe obavljali su crkveni kaptoli sve do godine 1848. odnosno 1855., kada stupa na snagu Austrijski bilježnički red koji važi za cijelo područje današnje Republike Hrvatske i od kada povijest notarijata postaje jedinstvena za cijelo područje naše zemlje.

U svrhu utvrđivanja kontinuiteta javnobilježničke službe i bilježničkih komora na području naše države, prvi moj interes je bio pronaći sve podatke o razdoblju od uvođenja Bilježničkog reda iz 1855. pa do 1941. godine .

Povijest notarijata u srednjem vijeku za razdoblje od 11. do 15. stoljeća obradio je dr. Milan Šufflay u knjizi «Dalmatinska privatna listina», izdanoj u Beču 1904. godine, izdavač Carska akademija znanosti, na njemačkom jeziku.

Ista knjiga objavljena je 2000. godine na hrvatskom jeziku s naslovom «Dalmatinsko-hrvatska srednjovjekovna listina», naklada Darko Sagrak, Zagreb.

Nakon ove knjige nema potrebe pisati o tom razdoblju pa se samo od sebe nametalo pitanje pregleda povijesti notarijata od 15. stoljeća pa do 1855. godine i razdoblja do 1941. godine, kada je javnobilježnička služba ukinuta.

Važno je iz toga utvrditi činjenicu da je ova služba na području većeg dijela današnje Hrvatske imala kontinuitet za cijelo ovo povijesno razdoblje.

Kako bi tekst o povijesti našeg notarijata u cjelini imao smisao, mislim da je potrebno ukratko iznijeti povijest notarijata, prvenstveno u Francuskoj jer je prema svim piscima na koje sam naišao nesporno da je austrijski zakon iz 1850. pisan po uzoru na francuski koji je nastao u doba Francuske revolucije i Carstva, a isto se odnosi i na talijanski zakon o notarijatu iz razdoblja Carstva odnosno Potkraljevine Italije.

Kratka povijest talijanskoga i austrijskog notarijata za našu je povijest potrebna jer se važenje njihovih zakona u jednom trenutku proteže i na Hrvatsku.

Radi boljeg razumijevanja bilo je nužno u dijelu koji se odnosi na Francusku obuhvatiti i razdoblje srednjeg vijeka te kraljevstva sve do revolucije, kada je već stoljećima postojeća služba u Francuskoj uređena zakonom 1791. godine

U Francuskoj Ljudevit IX., kao nastavljač djela Karla Velikoga, ukida spajanje u jednoj te istoj osobi prava suđenja i sklapanja pogodbi, učinivši tako nezavisnim od parničnog sudstva, dobrovoljno sudstvo, radi obavljanja te službe ustanovio je u Parizu sedamdeset kraljevskih bilježnika.

Svaki je spis morao biti sastavljen sudjelovanjem dvaju bilježnika, potpisan imenom prevoditelja, a i zapečaćen od jednog javnog službenika, koji drži u pohrani državne pečate. Tri četvrtine pristojba, koje su se bilježnicima plaćale, pripadale su kraljevoj blagajni.

U ožujku 1302. godine protegnuo je Filip Lijepi preustrojenu ustanovu na sve svoje pokrajine, a naredbom izdanom godine 1304. prisili sve bilježnike, izuzevši one u Parizu, da imaju držati registar o svojim aktima (chartularium seuprotocollum). Bilježnici su se udružili u zborove i sastavili svoje ustanove (statute). Najprije je donesen Statut Pariškog zbora, koji je odobrio Filip Lijepi 1308. g. Dužnost držanja protokola o vlastitim aktima bila je naredbom Karla VII. godine 1437. nametnuta i pariškim bilježnicima.

Bilježnici bi sastavljali matice pogodbi, koje su važile kao jednostavni privatni ugovori sve dotle dok ih stranke ne bi podnijele tabeliunima (posebnim službenicima), koji su imali nalog da ih čuvaju, a na zahtjev stranaka da od njih izdaju prijepise.

Godine 1575. Henrik III. obrazovao je tzv. garde-notese koji su bili časnici, određeni da drže u pohrani i čuvaju spise odričući ili preminulih bilježnika.

Henrik IV., izrekom proglašenom 1597. g., određuje u samo jednoj osobi sve navedene činove i proglašava tzv. bilježnike-tabeliune-pismohranitelje (notaires-tabellions-gardenotes). Zvanje ovih činovnika postaje zbog istog izreka nasljedno: i to je bila velika pogreška, jer se tim pretvaranjem jednog osobnog čina u nasljedno pravo vrijeđala dobro shvaćena sloboda i građanska jednakost, jer se na neki način ograničavao poziv sinova i nasljednika bilježnika, te provodio pritisak na vladu da ih ili nezakonito liši naslijeđenog prava, ili da sebi nametne velike novčane žrtve, kad bi trebalo i za sebe postići potpunu slobodu djelovanja.

Ljudevit XIV. izrijekom godine 1664. g. utvrđuje broj bilježnika i to po dvadeset za glavne gradove svojih pokrajina, po deset za ostale veće gradove, a po četiri za manje gradove. Zatim, po dva za zabite gradiće u kojima su se održavali sajmovi, a po jednog u župama gdje je živjelo više od šezdeset obitelji. Kasnije je dopustio bilježnicima pečat s kraljevskim grbom, s obvezom da se njima služe u svojim spisima.

Nakon revolucije i uvođenja vlasti predstavnika naroda u Narodnoj skupštini godine 1789. i bilježnička služba je promijenjena pod utjecajem novog vremena. Narodna ustavotvorna skupština, zaključkom 29. rujna 1791., potvrđenom iste godine od zakonodavne skupštine, usvaja novu organizaciju bilježništva, preinačivši uređenje službe, prekinula je svaku vezu između ove ustanove i sudbene vlasti, tako što je ukinula svaku nedopuštenu povlasticu koja se zasnivala na sustavu podmitljivosti i na sustavu nasljedstva službe.

Bilježničko je zvanje povjereno ljudima koji su to povjerenje zadobili putem natječaja. Moderne ideje odnijele su tom prilikom pobjedu, i taj se zakon mogao smatrati kao zasnovan na načelima reda, jednakosti i slobode.

Taj je zakon na snazi ostao samo dvanaest godina. I po revolucionarnom kalendaru, 25. ventosea 11. godine, odnosno (16. ožujka 1803.) uređeno je bilježništvo na način koji gotovo i danas u vrijedi u Francuskoj.

Organski zakon 25. ventoza 11. godine, koji po svojim glavnim crtama spada među najtrajnije ustanove francuskog zakonodavstva, kojim je bilo kodificirano bilježništvo, ostvario je izravnu delegaciju javnih ovlasti, a ona se zasniva na povjerenju, koje narod polaže u njezine predstavnike.

Također je utvrđena od ranijeg prava poznata, a navedenim zakonom potvrđena neovisnost bilježništva od sudbene vlasti.

Po 1. članku zakona 25. ventoza 11. godine, kad se za jedan pravni posao zahtijevala autentična forma, bilo po slovu zakona ili po želji stranaka, jedino su bilježnici ovlašteni da o tome sastave ispravu. To je posebna njihova zadaća, specijalna ovlast koju ne bi mogao, umjesto njih, obavljati nikakav drugi činovnik. Dodajmo uz to, što je također osobito važno, da je po zakonu jedino bilježnicima povjereno čuvanje njihovih spisa.

Bilježnici su dužni obavljati svoje zvanje kad ih stranke za to zatraže (član 2).

To je zvanje ustanovljeno za života (član 3).

Prilikom donošenja zakona rečeno je da bez doživotnog prava na obavljane službe teško bi bilo imati dobre bilježnike. Kod bilježnika sve zavisi od povjerenja i slobodne volje naroda; a povjerenje se stječe samo vremenom i dugom praksom. Prema tome, lako je uvidjeti da je teško bilo naći ljude koji bi bili voljni posvetiti se zvanju, s kojega bi mogli svakog trenutka biti razriješeni. Samo je društvo zainteresirano da jedan bilježnik tijekom cijelog života bude u svom zvanju; Čl. 4. zahtijeva da svaki bilježnik bude nastanjen u mjestu postavljenja koje je određeno odlukom o imenovanju. Članci 5. i 6. određuju djelokrug pojedinih bilježnika. U tu svrhu zakon dijeli bilježnike na tri razreda. Prvom razredu pripadaju bilježnici gradova u kojima su namješteni okružni sudovi, i njihov se djelokrug proteže na cijelo područje dotičnog suda. Drugom razredu pripadaju bilježnici gradova u kojima djeluju samo kotarski sudovi, i oni mogu poslovati samo u granicama svoga sudbenog područja. Trećem razredu pripadaju, napokon, bilježnici ostalih općina, koji nemaju ovlasti da sastavljaju spise, osim u opsegu sudskoga djelokruga općine u kojoj su nastanjeni. Po tome je jasno kako su zakonodavci ovom odredbom imali namjeru da uspostave neki paralelizam između bilježništva i sudbene vlasti. Čl. 7. proglašava nespojivost bilježničke službe s bilo kojom vrstom sudbenih poslova, kao što su, npr. vještaci, sudbeni ovršitelji itd. Spise sklapaju dva bilježnika, ili jedan bilježnik uz prisutnost dvaju svjedoka. Ova odredba, koja je u davno doba usvojena (poveljno pismo kralja Franje I., od 11. prosinca 1543.) pruža ugovarajućim strankama ozbiljna jamstva, premda je u praksi potpis pomoćnog bilježnika spao na jednostavnu uredovnu formalnost.

Broj bilježnika za svaku pokrajinu, njihov položaj i sjedište određuje vlada na način;

  1. da u gradovima sa sto tisuća stanovnika i više bude namješten najviše jedan bilježnik na svakih šest tisuća stanovnika;
  2. u drugim gradovima, manjim mjestima ili selima budu namještena najmanje dva, ili najviše pet bilježnika za svako sudbeno područje.

Određivanje broja bilježnika određenog mjesta nije dakle zakonom ostavljeno na slobodnu volju državnoj vlasti.

 

S druge strane, bilježnik, kad se jednom imenuje na određeno mjesto, ima pravo na njemu ostati do kraja službe, naravno, osim u slučaju kad bi bio razriješen zbog uzroka određenih zakonom.

Članci 33. i 34. bave se jamčevinom koju su bilježnici dužni položiti stupajući u službu, i određuju njenu visinu.

Tko želi postići bilježničko zvanje mora dokazati:

  1. da uživa državljanstvo
  2. da je udovoljio vojnim zakonima
  3. da je navršio dvadesetpet godina života
  4. da je obavio zakonom propisanu službenu praksu.

Članci 36.-42. ustanovljuju rok (trajanje) vježbe na sedam godina i propisuju uvjete.
Članci 50. i 53. bave se prekidom službe, razrješenjem kao i o osudama na globe ili  naknade šteta, što bi ih građanski sud ili disciplinska komora izricali protiv bilježnika.
Disciplinske komore ustanovljene su kao najpouzdanije, kako bi se bilježnici zadržavali u granicama koje zahtijeva njihovo zvanje.

Članci 54.-61. sadrže propise o čuvanju i preuzimanju spisa bilježnika kojem je prestala služba, umrlog bilježnika ili bilježnika čije bi se mjesto ukinulo zbog razrješenja iz službe. Po zakonu 28. travnja 1816. (čl. 91) bilježnik je imao pravo odrediti sebi nasljednika: ima pravo „de faire une re'signation in favorem.“

Već zato što su imali pravo odrediti svoje nasljednike, bilježnicima je bilo jednostavno da svoje zvanje ustupaju uz primjerenu novčanu naknadu, a to svoje pravo ustupom zvanja prenose i na svoje nasljednike. Pogodba što ju je bilježnik sklapao s osobom koja je voljna stupiti na njegovo mjesto, sadrži dva razna ugovora i stvara dvije vrste obveza na teret naslovnika. Ovaj se s jedne strane obvezuje predložiti kandidata na imenovanje poglavaru države; a s druge se strane obvezuje da će mu ustupiti, kako bi se i on jednom s njime poslužio, to isto pravo predlaganja nasljednika, koje predstavlja cijenu, „imetak spojen sa zvanjem“, vrijednost koga je sačinjavala predmet svih dotad ustupa odnosnog zvanja. U ustupu je, dakle, sadržana s jedne strane prodaja, a s druge strane obveza na ime obveza predlaganja nasljednika. Budući da je glavni cilj ugovora imenovanje sa strane poglavara države, i budući da ovaj nije dužan bezuvjetno imenovati svakog predloženika, jasno je kako valjanost ugovora mora ovisiti o faktičnom imenovanju. Ako se dakle imenovanje ne ostvari, kandidat nije obvezan platiti obećanu cijenu, isto kao što je naslovnik oslobođen svake dužnosti prodaje.

Ako pravo predlaganja nasljednika nosi sa sobom istinsko pravo vlasništva na zvanje, to se vlasničko pravo ipak razlikuje od onoga što se provodi na razne predmete u trgovini. I zaista, poglavar države nije dužan imenovati jednog bilježničkog nasljednika, ako ovaj ne ispunjava sve zakonske uvjete. Iz toga proizlazi, prije svega da se zvanje ne može ustupiti bilo kome, da se ono može prenijeti samo na osobe koje posjeduju tražene uvjete; zatim da će se smatrati ništavim svaki ugovor po kojem bi bilježnik ustupio nekoj trećoj osobi dio svoje službe, ili bi za njezino izvršenje stupio s njome u ortakluk; napokon da ta služba ne može postati predmetom ovrhe, ni prodaje javnim nadmetanjem od strane vjerovnika.

Nositelju zvanja ili njegovim pravnim sljednicima bila je zajamčena naknada za ustupljeno zvanje, tj. za ustupljeno pravo na službu.

U Italiji je bilježništvo, nakon Francuske revolucije, bilo je uređeno s devet zakona, donesenih više ili manje, prema navedenom osnovom francuskom zakonu. U Lombardiji i Veneciji na snazi je bio talijanski pravilnik 17. lipnja 1806. i potkraljevski raspis za Potkraljevinu Italiju od 9. studenog 1807., koji je određivao i broj bilježničkih sjedišta. Budući da je Dalmacija od godine 1806. upravno bila u sastavu Potkraljevine Italije, tako je i taj zakon 1807. objavljen i počeo važiti na području današnje Dalmacije, kao Pravilnik o notarijatu kojeg je iste godine 20. studenog donio ondašnji generalni providur Vincenzo Dandolo, a koji je stupio na snagu 1. ožujka 1808. Padom Dubrovačke Republike i uspostavom ilirskih provincija 1809. godine, važenje navedenog zakona protegnulo se i na područje bivše Dubrovačke Republike u kojem se prve bilježničke kancelarije, nastale po novom zakonu, javljaju početkom 1812. godine.

U Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu objavljen je tekst: NOTARIJAT U DANDOLOVOJ DALMACIJI dr. Bonina Bezmalinović Pravni fakultet u Splitu XXVII II 1990. str. 77.-98 .

U navedenom tekstu se u potpunosti obrađuje Pravilnik o notarijatu od 20. studenog 1807., koji je vrijedio u Dalmaciji za vrijeme francuske vladavine odnosno ilirskih provincija. U izvorniku postoji na talijanskom jeziku zakon koji sam u kopiji primio iz Državnog arhiva u Splitu.

Ovo je ključni zakon kojim notarijat u Dalmaciji za pedeset godina prestiže notarijat u austrijskim, ugarskim i drugim zemljama Carevine Austrije, kao prvi moderni zakon o bilježništvu koji je direktan sljednik zakona o notarijatu, donesen u Francuskoj u doba Francuske revolucije te kasnijeg zakona o bilježništvu iz 1803. koji je do Dalmacije došao kao talijanski Carski pravilnik o notarijatu od 17. lipnja 1806. u vrijeme francuske vladavine (već spomenut u tekstu).

Iz odredbi ovih zakona vidljivo je da one sadržavaju zakonsku osnovu za bilježničku službu na način kako je i danas uređena, osim prodaje zvanja i određivanja nasljednika.

U Austriji, bilježništvo koje se dobrim dijelom uređivalo pravilima sadržanim u Ustavu od 8. listopada 1512. Maksimilijana I., počelo je u 18. stoljeću gubitkom ovlasti sve više opadati. Ustav je skoro sasvim nestao po uvođenju Pravilnika o građanskom postupku od 1. svibnja 1781., po kojemu su mjenični protesti obilježeni kao jedini bilježnički spisi, spadajući u javne isprave (čl. 174, br. 4).

Budući da je na taj način, bilježnikov rad postao suvišan, takvi poslovi pali su u ruke varalica i nadripisara, te se mnogo šteta nanosilo strankama sastavljanjem spisa od strane osoba nevještih i neobrazovanih, kojima se nije moglo vjerovati.

U Lombardiji - Veneciji i u Dalmaciji, s obzirom na potrebu da se u tim zemljama održi bilježništvo, jer nisu imali ni ureda niti knjiga namijenjenih održavanju i arhiviranju bilježničkih spisa o prijenosu prava vlasništva, bilo je određeno da se bilježnički spisi, sastavljeni po propisima pravilnika, imaju smatrati javnim ispravama (Carska povelja od 19. listopada 1817. i Dvorska odluku 9. lipnja 1821.).

U drugim austrijskim pokrajinama bilježništvo je tek zakonom 29. rujna 1850. izašlo iz stagnacije u koju je upalo 1. svibnja 1781.

1) Razni zakoni i odredbe koji se odnose na bilježništvo, koje su bile izdane u ostalim austrijskim pokrajinama od uvođenja pravilnika za građanski postupak 1. svibnja 1781., sve do uvođenja bilježničkog zakona 29. rujna 1850., su sljedeće:

naredbe 21. kolovoza, 2. listopada, 15. listopada 1781.,Carska povelja 9. travnja 1782. br. 41 (§ 12), Dvorske odluke 29. studenoga 1784. br. 370,
3. prosinca 1787. br.752, 10. prosinca 1787. br. 754, 3. siječnja 1788. br 760,
3. travnja 1788. br. 803, 22. srpnja 1788. br.760, 31. kolovoza 1788. br.878,
2. listopada 1788., 23.ožujka 1792., 10. lipnja 1793, naredba 1. veljače 1796., Dvorske odluke 20. siječnja 1798., 29. veljače 1804., 18. siječnja 1815. br. 1124, 8. listopada 1817. br 1378, 12. srpnja 1819. br. 1576, 9. lipnja 1821. br. 1766, 14. veljače 1824. br. 1989, 22. prosinca 1835. br. 109, Carska rezolucija 25. travnja 1840. br. 425, Dvorske odluke 20. prosinca 1842. br. 626 i 16. rujna 1846. br. 983, te Ministarski raspis 21. kolovoza 1848. br. 1176.

DJELATNOST KAPTOLA U BANSKOJ HRVATSKOJ I SLAVONIJI

U Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji notarsku djelatnost od srednjeg vijeka pa do uvođenja modernog notarijata obavljali su kaptoli.

Za područje Vojne krajine nisam zasad naišao na tragove notarijata za razdoblje koje se obrađuje u ovom članku, budući da je bila pod vojnom vlasti upravnom i pravosudnom, uz vrlo skučenu lokalnu samoupravu u gradovima.

Radi toga mislim da je potrebno ukratko opisati i djelatnost kaptola kako bi se u potpunosti objasnila djelatnost notarske službe za zadano razdoblje na prostoru današnje Republike Hrvatske. Osim prvenstvene ili glavne zadaće - bogoslužja, naši su kaptoli, počeli sredinom prve polovice 13. stoljeća obavljati i javnu djelatnost. Ugarski kaptoli su obavljali za državu određene službe, tako su u 12. stoljeću, već po tradiciji ili običaju, stekli privilegij da budu tzv. loca credibilia, tj. vjerodostojna mjesta. Isprave što su ih oni izdavali i ovjeravali kaptolskim pečatima uživale su javnu vjeru.

Tu djelatnost je 1231. godine dekretom ozakonio kralj Andrija II., a preuzeli je i kaptoli sjeverne i središnje Hrvatske, a uskoro i oni iz južne Hrvatske. Pred kaptolima u Hrvatskoj sklapali su se kupoprodajni ugovori, provodila mirenja, kupoprodaje, darovanja, zalagali se, otuđivali posjedi i zemlje. U arhivima kaptola čuvale su se isprave o kupljenim ili prodanim, darovanim ili naslijeđenim, založenim ili otuđenim posjedima. Ako je koja stranka zatražila da joj se izda ovjereni prijepis, kaptol je to mogao učiniti na osnovi čuvanog izvornika. Kaptolske su isprave sastavljali kanonici lektori, odnosno pod njihovim nadzorom kaptolski pisari, tj. notari, a ovjeravao ih kustos kaptolskim pečatom. Time su naši kaptoli, uz pojedine samostane, postali i javnim arhivima. Takvu su praksu obavljali i poslije 1526., a neki čak i do 1868. godine. Kaptolska kancelarija je već u 13. stoljeću bila uglavnom formirana s pisarima i kanonicima magistrima, s lektorom na čelu. Od tada Zagrebački kaptol i njegovi kanonici neprestano obavljaju javnu djelatnost kao vjerodostojno mjesto sve do 1855. godine, kad je tu ulogu preuzeo javni notarijat. U Zagrebu se krajem 14. stoljeća javlja vjerojatno prvi javni notar Karlo Petrucije de Fulgineo, koji 11. veljače 1397. piše ispravu u kojoj svjedoči o ekskomunikaciji građana Griča. U 15. stoljeću u Zagrebu bilo je više notara u koje se nije imalo toliko povjerenja kao što se vjerovalo notarima u dalmatinskim gradovima. Isprave koje su oni sastavili, sadrže uz notarov znak i pečat Kaptola kao vjerodostojnog mjesta.

Što je predstavljao notarijat u Dalmaciji, to su bila loca credibilia u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, a najopsežniju javnu djelatnost obavljao je Zagrebački kaptol.

Sve svoje isprave Zagrebački je kaptol tijekom srednjega vijeka ovjeravao s tri različita pečata.
Kaptolski pečati obrađeni su u knjizi «Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika» dr. Ante Gulina, izdana 1998.
Za Zagrebački kaptol obrađeni su pečati kojim se koristio i to: prvim do 1323. drugim do 1371., a trećim do 1640.godine.
Kao što je već rečeno, tu svoju djelatnost kaptoli su u Banskoj Hrvatskoj obavljali sve do donošenja novog zakona o notarijatu, čije se važenje proteže na čitavu Hrvatsku.
 
RAZDOBLJE NOTARIJATA 1848. - 1930.
 
Revolucija godine 1848. u Europi, a posebno u Austriji, natjerala je dvor na reformu zakonodavstva tako da je austrijsko bilježništvo bilo uređeno uz neke bitne preinake kao francusko bilježništvo.
Nakon revolucije godine 1848. u zemljama Austro-Ugarske monarhije izvršena je centralizacija državne vlasti te je važenje austrijskih zakona prošireno i na Hrvatsku,  kao na primjer Opći građanski zakonik 1852., Kazneni zakon 1852., Zakon o građanskom sudskom postupniku 1853. Time je uglavnom izvršen prijelaz s feudalnoga pravnog sustava na moderno građansko zakonodavstvo, a između ostalih zakona i važenje bilježničkog zakona.
 
Na prijedlog ondašnjeg ministra pravosuđa Schmerlinga, 30. travnja 1850. predloženo je ponovno uvođenje javnog bilježništva. Ovaj prijedlog je bio prihvaćen i s njim u vezi izdana je carska povelja od 29. rujna 1850. (1. d. z. br. 336) kao pravilnik za javne bilježnike.
Prema ovom pravilniku javni bilježnici bili su ovlašteni sastavljati isprave; ovjeravati potpise, prijepise i prijevode; posvjedočiti o životu osoba, pohraniti isprave, osim zadužnica i zlata.
Ustanovom bilježništva težilo se da se sudovima ograniči bilo kakvo uplitanje pri sklapanju zakonskih isprava, te da se dio rukovanja sa spisima dobrovoljne jurisdikcije, što se do tada isključivo povjeravalo sudovima, povjeri unaprijed bilježnicima.
 
Zakon od 29. rujna 1850. na snazi je bio u pokrajinama Gornje i Donje Austrije, u Vojvodstvu Solnogradskom, u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj, Istri, u Gradu Trstu i njegovom području, Tirolu u Kraljevini Češkoj, u Kraljevini Moravskoj i u Šleskom vojvodstvu.
Namjera zakona o bilježništvu je bila da se sastav ugovora i drugih privatnih isprava oduzme sudovima, te se ustanovi nova služba koja bi udovoljila stranke i osigurala da ne padnu u ruke raznih nestručnih savjetnika i nadripisara.
Budući da je ovaj pravilnik još u mnogim stvarima bio nepraktičan, bio je donesen novi Bilježnički red od 21. svibnja 1855. (1. d. z. br. 94), koji je vrijedio za neke krajeve ondašnje države, između kojih i za Hrvatsku i Slavoniju od 7. veljače 1858. do kraja 1860., nakon čega je bio donesen i pravilnik od 25. srpnja 1871., koji normira djelovanje javnih bilježnika Slavonije i Dalmacije.
 
Zakon od 25. svibnja 1855., br. 94., Poveljom od 7. veljače 1858. br. 93. protegnut je i na Galiciju, na Veliko vojvodstvo Krakovsko, na Bukovinu, Ugarsku, Hrvatsku, Slavoniju, Erdelj i Vojvodinu srpsku s Temišvarskim Banatom.
 
Uz ostalo, treba istaknuti da je bilježničkim ispravama priznata ovršnost, da je za neke poslove obvezna djelatnost javnog bilježnika te da je krug bilježničkih posvjedočenja bio nešto proširen, neki puta i ne prema želji predstavnika bilježničkog staleža. Najvažnije je to da je u novom pravilniku navedeno načelo staleške autonomije. Zborovi imaju pravo na slobodni odabir komore, koja predstavlja stalešku vlast za vođenje nadzora nad članovima u manjim disciplinskim prekršajima.
 
Pravilnikom iz godine 1855., djelovanje je javnih bilježnika prošireno time da im je dopušten sastav privatnih isprava, zastupanje stranaka u izvanparničnom postupku, te su uvedeni poslovi sudskoga povjereništva.
 
Pravilnikom od 1871. pošlo se i dalje. Kao glavno uvedeno je postavljanje javnih bilježnika kao sudskih povjerenika. Glavna ideja takve promjene je bila da sudovi dio izvanparnične djelatnosti predaju javnim bilježnicima. Po ovom uređenju javni bilježnici bili su d u ž n i  preuzeti povjereni posao, a nisu imali p r a v o tražiti povjeravanje posla.
 
U razdoblju od 1850. godine dokazalo se da sudovi ne mogu snositi teret izvanparničnih poslova, pa je bilo odlučeno da se svi poslovi izvanparničnog postupka u cjelini predaju javnim bilježnicima. Vlada nije ovo u cijelosti prihvatila, već uz ograničenja sadržana u carskoj povelji od 9. kolovoza 1854. i naredbi od 7. svibnja 1860.
Staleška autonomija u početku je bila vrlo slaba. Predstavnik autonomije u početku bio je arhiv, čiji je upravitelj bio i predsjednik komore. Tako su arhiv i komora morali biti u sjedištu višega zemaljskoga suda. Za upravitelja arhiva morao je biti imenovan zaslužan javni bilježnik. Ovo se rijetko događalo, jer se obično postavljao za upravitelja arhiva odnosno predsjednika komore sudski savjetnik. Tako je komora bila neki dio višega zemaljskoga suda.
Odnosi između sudstva, javnog bilježništva i odvjetništva u poslovanju nisu bili najbolji, te su raspisom od 25. studenoga 1904. bile određene jasne granice nadležnosti tih pravnih zvanja.
Detaljan pregled zakona važećeg od 1855. godine ima oko dvadesetak stranica pa ga u ovom članku ne mogu iznositi radi opširnosti, a sam zakon ima 193 članka. Sadrži mnoge izmjene i komentare zbog toga što je bio na snazi 63 godine.
 
Javnobilježnička služba je u navedenom pravnom okviru dočekala i propast Austrougarske Monarhije 1918. godine, te je po starim propisima uz određene uredbe i promjene koje se objašnjene u nastavku ovog članka, nastavila s djelovanjem sve do donošenja:
 
ZAKONA O JAVNOM BILJEŽNIŠTVU, 11. rujna 1930.,
objavljenog u «Službenim novinama« Kraljevine Jugoslavije, br. 220
od 26. rujna 1930.
Ono što je važno za povijest i kontinuitet hrvatskoga javnog bilježništva sadržano je u čl. 242 . i čl. 242. navedenog zakona, čiji stavak 2 glasi:
Javni bilježnici srpsko-hrvatsko-slovenske narodnosti s teritorija bivše
Austro–Ugarske, koji postanu državljani Kraljevine Jugoslavije, mogu se po molbi postaviti za javne bilježnike bez vježbe i bez ispita predviđenim ovim zakonom, a isto se odnosi i na vojne invalide uz položeni sudski i advokatski ispit po prethodnom članu 241.
Javnog bilježnika po navedenom zakonu postavlja ministar pravosuđa, a kao zanimljivost navodim odredbu iz čl. 12. st. 6. u kojemu stoji da će se prilikom popunjavanja javnobilježničkih mjesta dati prednost javnim bilježnicima i javnobilježničkim pripravnicima. Najnovijim izmjenama našega današnjeg Zakona o javnom bilježništvu ta je prednost ukinuta.
 
Kod formiranja novonastale države SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije važno je spomenuti da su javni bilježnici s područja zemalja bivše Austro-Ugarske, u konkretnom slučaju odnosilo se to na Hrvatsku i Sloveniju, a koji su imali uređenu bilježničku službu,  nastavili djelatnost po starom postojećem zakonu. To je uređeno Naredbom predsjedništva Narodnog vijeća države SHS od 31.listopada 1918. Naredbom Narodnog vijeća kao nosioca vrhovne vlasti za Hrvatsku i Slavoniju od 9. studenog 1918. i Naredbom povjerenika Narodnog vijeća za pravosuđe od 10. prosinca 1918.
 
Problem koji je tada nastao, a odnosio se na bilježništvo na području Hrvatske, sadržan je u članku 252. istog zakona u kojem stoji odredba da svi bilježnici koji pored svoje službe obavljaju i advokaturu moraju u roku od 30 dana, nakon što budu obaviješteni da su ponovno postavljeni za javne bilježnike, prijaviti svom nadležnom apelacijskom sudu koje od tih dviju zvanja žele zadržati.
Ako to ne učine u roku trideset dana, smatrat će se da su se odrekli javnog bilježništva.
Rok određen u § 252. st. 2., produžen je zakonom od 30. svibnja 1931., koji u odnosnoj stavci glasi: «U onim pravnim područjima, u kojim javni bilježnici po dosadašnjim propisima mogu pored zvanja javnog bilježnika obavljati i odvjetništvo, ovo pravo ostaje sve dok ga ministar pravosuđa naredbom ne ukine. Kad se takva uredba donese, javni bilježnici, koji obavljaju i odvjetništvo, moraju u roku od 30 dana od dana objavljivanja uredbe izjaviti svojem nadležnom sudu, koje od tih dvaju zvanja žele zadržati».
Ova mogućnost koja je javnim bilježnicima u Zagrebu ostavljena još propisom članka 9.  Bilježničkog reda iz 1855. godine, a koji članak glasi:
S mjestom bilježničkim ne može se sjediniti državna služba s plaćom, a odvjetništvo se može vršiti samo po selima i po takvim gradovima gdje nema zemaljskoga suda (dakle, prvostupanjskog suda). Ta mogućnost koja se odnosila samo na bilježnike iz Zagrebačke komore bez Grada Zagreba izazvala je kasnije, nakon donošenja Zakona iz 1930. godine, mnoge sporove.
 
O tim sporovima je sačuvana opsežna građa u Fondu Banskog stola u Zagrebu za razdoblje 1850. - 1942. Hrvatskoga državnog arhiva, koja se odnosi na odricanje od advokature i postavljenja za javne bilježnike.
U istom fondu nalazi se još i KARNOSNA KNJIGA s kazalom imena odvjetnika i javnih bilježnika za godine 1890. - 1929. i druga knjiga za razdoblje 1928. - 1935. Ovo je knjiga u koju su upisivane sve disciplinske kazne po abecednom redu za odvjetnike i bilježnike zajedno. Odvjetnik ili bilježnik upisivan je abecednim redom samo jednom, a zatim su mu se samo upisivale u rubrike disciplinske kazne. Zajedno s odvjetnicima kojih je brojno najviše,  nalaze se i javni bilježnici, od kojih su mnogi višekratno kažnjavani.
Za razdoblje od 1890. do 1929. spominje se 28 (dvadesetosam) imena, a kazne se kreću u rasponu od novčane kazne do udaljavanja iz službe, ali uvijek na određeno vrijeme u spomenutim slučajevima na 6 ili 9 mjeseci. Kod lakših prekršaja navodi se razlog kažnjavanja kao na primjer prepuštanje vođenja ostavinskih postupaka vježbenicima, dok kod težih za koje je izrečena kazna prestanka obavljanja službe na određeno vrijeme, nikad nije naveden razlog. Nisam naišao niti na ijednu izrečenu kaznu trajnog prestanka službe.
U razdoblju 1928. - 1935. jako je povećan broj disciplinskih prekršaja pa nisam stigao proučiti statistiku prijestupa koja se odnosi u ogromnoj većini na odvjetnike, a između njih se mnogo rjeđe nailazi na javne bilježnike.
 
Osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. godine, zakonodavnu vlast imao je Hrvatski sabor, a upravnu ban. Promjena koja je važna za bilježništvo odnosi se na to da je u tom razdoblju bilježnike imenovao ban Banovine Hrvatske, tako da iz tog razdoblja postoji u Hrvatskom državnom arhivu u Fondu Banskog stola Zagreb dokumentacija određenog broja javnih bilježnika, u kojoj se nalaze svi dokumenti što se odnose na pravosudnu karijeru pojedinog bilježnika, kao npr. molbe, očitovanja o pridržaju odvjetništva i zapisnici sa sudačkog ispita.
Ostale molbe za imenovanje s dokumentacijom iz ranijeg razdoblja zajedno s dokumentacijom bilježnika postavljenih u razdoblju Austro-Ugarske, nalaze se u Beogradu kao na primjer svi osobni dokumenti desetorice zagrebačkih bilježnika s predsjednikom komore, bilježnikom Andrijom Gostišom, a da je on bio predsjednik zagrebačke komore saznao sam po podacima koje sam dobio iz Beogradskog arhiva.
 
Prema Zakonu od 11.rujna 1930., javnobilježničke komore sastoje se iz cjelokupnog broja javnih bilježnika i vršilaca dužnosti, upisanih u imenik komore.
Komore su se osnivale u sjedištima apelacijskih sudova (uglavnom se poklapaju s današnjim županijskim sudovima).
Imenici su sačuvani samo za područje apelacijskog suda u Splitu, i to:
- Imenik javnobilježničkih pripravnika
- Imenik bilježnika, vršilaca dužnosti i zamjenika javnih bilježnika
- Imenik bilježničkih kandidata kod Bilježničke komore Split.
Ovaj imenik, sadržan tri knjige, obrađen je u tekstu ZDRAVKE JELASKA MARIJAN,  Hrvatski institut za povijest, Zagreb. 
Časopis za suvremenu povijest, br. 1. i br. 2., Zagreb, 2003.
Sve tri knjige u potpunosti su obrađene i nema se više što za napisati.
U Državnom arhivu u Dubrovniku sačuvan je i pravilnik Notarskog zbora dubrovačkog iz 1887. godine.
Imenici za ostale komore na području apelacijskih sudova u Republici Hrvatskoj izgubljeni su. Ostala je samo pojedinačna građa bilježnika za sva razdoblja do 1941. godine u arhivima Republike Hrvatske, a postoji mala nada da je u Državnom arhivu u Beogradu sačuvan koji primjerak imenika.
Zakon iz godine 1930. također u ovom tekstu ne mogu obrađivati radi ograničenja dužine članka jer sadrži 15 poglavlja i 253 članka.
 
Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske donesena je Zakonska odredba o ukidanju javnih bilježnika od 18. travnja 1941., NN br. 21 /1941.
Zakon od 11. rujna 1930. godine s izmjenama i dopunama stavljen je izvan snage.
Svi bilježnici moraju predati sve svoje spise nadležnom kotarskom sudu u roku od osam dana.
Provođenje ove Zakonske odredbe povjerava se ministru pravosuđa.
Ministar pravosuđa dr. Mirko Puk (prije odvjetnik) naveo je dva razloga za ukidanje:
1. Javno bilježništvo bilo je sinekura miljenika režima koja se dodjeljivala stranačkim ljudima kao nagrada da bi i dalje radili za interese režima.
2. Socijalni razlog otpadanje plaćanja posebne nagrade za provođenje ostavine u slučajevima prijenosa imovine s roditelja na djecu, što će besplatno obavljati sudovi, a nasljednici će plaćati samo državnu taksu.
 
Također su u svrhu likvidacije javnog bilježništva donesene i:
-          Zakonska odredba o pravnoj valjanosti ugovora i pravnih djela za koje je bio propisan   javnobilježnički akt od 17. lipnja 1941., NN br. 251/1941.
-          Zakonska odredba o likvidaciji imovine javnobilježničke komore u Zagrebu od 5. srpnja 1941., NN br. 335 /1941 i
-          Zakonska odredba o upisivanju bivših javnih bilježnika u imenik odvjetnika od 16. srpnja 1941., NN br. 373 /1941.
Ovdje se završava javno bilježništvo odnosno javnobilježnička služba i prekida se na vrijeme od 44 godine.
Na kraju napominjem da se često miješaju pojmovi javnih bilježnika i bilježnika kao općinskih službenika iz razdoblja Austrougarske Monarhije, za koje se čulo po predaji ili iz drugih izvora.
Bilježnici kao državni činovnici bili su u sustavu državne uprave kao jedini stalni i profesionalni općinski činovnici, dok su ostale činovnike birali općinski odbori na tri godine.
 
Prema informacijama, skupljenim u svim državnim arhivima na području Republike Hrvatske, proizlazi da je većina spisa s ondašnjih kotarskih sudova bila predana arhivima ili je uništena, a to isto se odnosi i na arhive sudbenih stolova, od kojih su neki obavljali i funkciju komore. Očuvana građa u arhivima na području Republike Hrvatske na sreću je još uvijek vrlo bogata.
 
Pregled arhivske građe svrstan po državnim arhivima i fondovima pojedinih bilježnika, mislim da je potrebna i važna, budući da do sada nitko nije na jednome mjestu objavio ukupnost sačuvane građe o notarijatu za razdoblje od 16. stoljeća do danas u hrvatskim arhivima. Popis arhivske građe sadrži oko tridesetak stranica i trebao bi biti sastavnim dijelom ovog teksta.
Za nas, javne bilježnike, to bi bila prilika da vidimo imena naših prethodnika u obavljanju iste službe na istom prostoru, pa bi ga bilo zgodno objaviti u nekom od sljedećih brojeva.
 
Zagreb, rujan 2007.
Zoran Jelavić,
 javni bilježnik iz Zagreba